Linkovi
Blog.hr

Tko će koga...

21.07.2008., ponedjeljak

Stavi pravu stvar na pravo mjesto

Učiniti pravu stvar. Zvuči zabavno zar ne? Baš i ne... Prije bih rekao da zvuči dosadno i naporno.
Nemoj ovo, nemoj ono... radi, uči, čitaj knjige, školuj se, idi u kazalište, ne ljenčari, vježbaj, ne visi za kompjuterom, ne gledaj toliko televizor, održavaj prijateljstva, ne kasni na posao, jedi zdravo, ne zagađuj okoliš, poštuj starije, napravi barem troje djece i omogući im dobar život, na način da istovremeno dobro zarađuješ i provodiš dovoljno vremena s njima... Budi dobar prema ljudima. Uvijek budi dobar prema ljudima!
A što kada ne možeš?
God dammit! Kako? Kako uvijek učiniti pravu stvar? Tako da ponekad učiniš onu krivu.
Kako sam došao ovdje, pitate se? Frustracije. Godine frustracija. I onda još malo frustracija. Nagomilane frustracije. Ja sam spremište, skladište frustracija. Frustriran sam svime i svima. Uključujući i samoga sebe. U velikoj mjeri uključujući samoga sebe.
A život što više odmiče, to poprima bezveznije konture. Treba mi liječenje. Patim od popizditisa.
U zadnje vrijeme radim prave stvari. I onda se nadam da će mi se isplatiti. Nema veze, ne moraju još. Možda još uvijek otplaćujem stare grijehe. Gotovo sigurno. I onda, nakon što ih poplaćam, moram opet nastaviti raditi prave stvari kao oblik štednje uz valutnu klauzulu i dobru kamatu.
Mada, već mi se nešto i vratilo. Dobio sam poticajna sredstva zato što radim prave stvari. Kad sam već dobrim dijelom digao ruke od svog "profesionalnog" života, posao mi se ponudio. Sam od sebe. I to bolji posao od prethodnog.
I dobio sam ljude. Sjajne ljude, prave prijatelje. A svi znamo koliko malo čovjek u životu ima pravih prijatelja. Jednog, ako je sretan. Ako ima više od jednog, to je već luda sreća. U tom smislu sam ludo sretan.
Dobio sam obitelj. Svoju staru obitelj, ali dobio sam je kroz bolje odnose. Ako smo ranije bili pokidana ribarska mreža, sad smo ta ista mreža, ali zakrpana. Nitko ne jamči da zakrpe neće popustiti. Zasad drže.
Ali frustracije, goleme su. Kad malo bolje razmislim, i neophodne. Stvaraju unutarnju napetost koja onda rezultira potrebom za akcijom. Čovjek sagledava što mu je u životu pogrešno posloženo. I onda može poraditi na tome. Ipak, neke frustracije izgledaju nesalomljivo. Ali došao sam i do nekih pomaka na tom području.
Naime, postoji jedan pravac u filozofiji koji nije baš jako poznat. I sasvim je apsurdan. U njegovoj pozadini leži sumnja u ideju da postoji itko osim tebe samog. Jer, otkud ja znam da itko od ljudi oko mene uistinu postoji? Možda se moj tvorac igra sa mnom i stvorio je čitav virtualni svijet oko mene i sad se zabavlja mnome. Možda je tvoraca više, možda se klade kako ću reagirati u kojoj životnoj situaciji. Možda je moje shvaćanje te istine konačni cilj moje životne misije. Kad to shvatim, game over. I win. Dok razmišljam o tome i osvješćujem tu misao, počinjem se osjećati veoma čudno i svijest mi prelazi na neku drugu razinu. Ali... još uvijek sam tu. Dakle, nije to, ili nije baš skroz to. Netko me zajebava.
A tu je onda i druga stvar. Proučavajući sve i sva primijetio sam kako se događaju "dokazi" ili barem snažni argumenti za sve teorije, čak i one oprečne. Od karme, kozmičke sinkroniziranosti na sub-atomskoj i planetaroj razini, NLO-a, do opsjednutosti zlim duhovima, pa zatim levitacije, ukazivanja na slučajeve reinkarnacija, zatim izlasci iz tijela, doživljaji raja i pakla, u budističkoj tradiciji doživljaji nirvane... jedni dožive kliničku smrt i vide isusa, drugi biće od svjetlosti, treći budu, četvrti alaha, peti pakao, šesti raj, sedmi nikoga.
I onda sam odustao od traženja univerzalne istine jer sam zaključio - i ona je nemoguća. Ne mogu u istu priču strpati sve te "istine", unatoč nekolicini univerzalnih, kozmičkih principa, koliko god da ih se trudio sinkronizirati. Dakle, i druga stvar me navodi na samo jedan zaključak. Ne postoji univerzalna istina. Što god si zamislim, što god dovoljno snažno osvijestim, dogodit će se. Kao u snu. Dakle, netko me zajebava.
Moj život je jedan jako zajeban san. Utvaram si da ima smisla.
Kad se jednog dana probudim... bit će belaja...

- 12:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.03.2007., srijeda

Godina je prošla

Vrijeme leti. To je već klišej, izlizan i pohaban po rubovima, ali - istinit.
Kad si mali, onda ti vrijeme sporo teče. Gledaš sve te velike ljude i misliš da nikad nećeš dočekati da odrasteš, da ćeš zauvijek ostati dijete. Što si stariji, vrijeme brže teče. Subjektivno, naravno. Postoji čak i psihološki argument za to. Navodno, što smo stariji, to je bazen našeg "referentnog" vremena veći. Naime, kad imamo 5 godina, jedna godina iznosi čitavu petinu našeg dotadašnjeg života. Stoga nam se ta godina čini jako duga. Međutim, sa 25 jedna godina nam predstavlja ciglih 4% posto proživljenog života. I stoga, tako neznatna u postotku, proleti, prohuji pored nas. Legnem ja tako spavati u jesen, budim se u proljeće. Kao medo smijeh
Sviđa mi se što je rekao Seinfeld (legenda) u jednom od svojih skečeva. Kaže - uvijek si mislimo - ne smijem protratiti vrijeme. A kako se to - ne trati vrijeme? Što možeš napraviti da ne bi protratio vrijeme? Svatko ima svoju formulu, I guess. Ali, u konačnici, svi tratimo vrijeme. Ili, pogledamo li to s druge strane, ne tratimo ga, već ga koristimo. Svakome je podaren određeni broj godina koje mora "odguliti". Slično zatvorskoj kazni, ali, nadajmo se, barem malo bolje od toga. Jedino je šteta što čovjek godinama biva sve stariji. I onda na kraju umre. Ne želim zvučati kao pesimist, ali to je činjenica. E sad, što napraviti prije smrti da čovjek ne bi "protratio život"? Kao što sam rekao, svatko ima svoju formulu.
Meni je osobno najprihvatljivija ona teorija o životnoj "misiji". Ono, kao, svatko ima svoju životnu misiju koju mora ispuniti kako mu život ne bi bio "protraćen". E sad, prema toj mojoj teoriji, te misije su često skrivene i otkrivaju se čovjeku postupno, u hodu. Rekao bih da ne znamo točno o čemu se radi, prije da ih osjećamo, naslućujemo, vidimo onako platonovski, kao kroz maglu, naziremo sjene. I te sjene godinama, kako se misija razvija ili približava, bivaju sve jasnije. Mi bivamo sve odlučniji da je upravo to naša misija i osjećamo naglu erupciju smisla. Život ipak ima smisla. Prihvatiti i ispuniti svoju misiju.
E, sad, jesam li ovu teoriju prihvatio samo zato kako bih se utješio da život ima smisla? Možda. Ali razmislite. Bilo bi mi još lakše i jednostavnije vjerovati kako život nema smisla. Onda bi se čovjek mogao jednostavno opustiti i činiti što ga volja. Biti razbojnik, kršitelj zakona, lopov, nitkov, siledžija - ili pak zgubidan, ološ, nikogović, skorojević, ispičutura, duvandžija (dobro, OK, preseravam se) - ali ipak mi nešto iznutra govori da postoji neki viši smisao za svakoga, i da ga svatko mora otkriti sam za sebe.
Imam dojam da je negdašnja dilema "koji je smisao života" vremenom postupno degradirala u dilemu "ima li život uopće smisla". Smatram da su tome uvelike kumovali globalizacija i liberalni kapitalizam. Ljudi jure milijune i u tom procesu gube sebe. A ona većina koja milijunu nikad neće biti niti blizu očajna je zbog te činjenice. Novac, koji nikako ne može biti svrha sam sebi, pa samim time niti nečemu drugome, postao je svrha manje-više svima. I svi ga ganjamo. Kao psi smo koji čitav život ganjaju svoj rep. I oni rijetki koji imaju dovoljno dug rep i/ili savitljivu kralježnicu, kad ga napokon uhvate, stanu u čuđenju i razočaranju, shvativši da u biti nisu ulovili - ništa vrijedno.
Dakle - prolaznost, Seinfeld, životna misija, kapitalizam...
Predugo me nije bilo, morao sam si dati oduška smijeh
Do sljedećeg tipkanja!

- 15:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< srpanj, 2008  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga